Friday, February 17, 2017

NOVOSTI BACAČA SJENKI

Udruga Bacači sjenki je korisnik/ica institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.
Our donors: 
***for english version please click HERE!

***godišnji izvještaj Bacača sjenki za 2015 OVDJE!

***godišnji izvještaj Bacača sjenki za 2014. OVDJE!

***godišnji izvještaj Bacača sjenki za 2013. OVDJE!

***godišnji izvještaj Bacača sjenki za 2012. pogledajte OVDJE

***Izvješće nezavisnog revizora o revizijskom uvidu u financijsko poslovanje 

udruge BS u 2015. godini pogledajte OVDJE

_________________________________________________________
**please click HERE for English text**

**please click HERE for English reviews of Ex-position**

**see also below for PRESS photos**


Bacači Sjenki u New Yorku (19-26, veljače, 2017)


U sklopu svoje predstavljačke turneje u Sjedinjenim Državama Bacači Sjenki predstavljaju svoje projekte i incijative na Columbia sveučilištu te na međunarodnoj konferenciji CAA u Hilton Midtown kongresnom centru.
Na poziv Studija arhitekture, urbanog planiranja i očuvanja graditeljske i arhitektonske baštine na Columbia sveučilištu, Bacači Sjenki će u poznatoj Avery Hall predstaviti svoje projekte „Vitić-Pleše“ i „Otac Hrabrost“. Oba projekta se, svaki na svoj način bave baštinom i naslijeđem te predstavljaju primjere djelotvornog bavljenja povijesnošću, identitetom, skupnošću te nude, na različitim razinama odnos prema resursnosti prostora grada i zajednice. Sandra Uskoković i Boris Bakal, će kao predstavnici Bacača Sjenki, govoriti pred studentima, profesorima i zainterisranom publikom i o terra-filičnosti (terraphilia) prostornih resursa na primjerima Zagreba i Dubrovnika. 
Također, u sklopu ovog predavanja na Columbia sveučilištu, Bacači će predstaviti „grubi šnit“ dokumentarnog filma o obnovi Vitićevog nebodera čija se premijera očekuje za kraj 2018., a također će prikazati i kratki dokumentarni film o projektu „Otac Hrabrost“ Anamarije Ganza Habjan kojim je dubrovački izvedbeni projekt predstavljen na Praškom Kvadrijenalu te za korištenje urbanog prostora, u sklopu hrvatske selekcije, dobio Zlatnu medalju.

Na međunarodnoj CAA konferenciji, koja okuplja umjetnike, ali i teoretičare i akademike iz područja povijesti umjetnosti i vizualnih teorija iz cijelog svijeta, Bacači Sjenki će govoriti oproblemima skupnog identiteta i urbaniteta na primjeru Dubrovnika, kontekstualizirajući ga s povijesnim i suvremenim primjerima i „promašenim prilikama“ .
Turneja Bacača Sjenki u New Yorku završava 26. veljače neformalnim susretom s brojnim američkim i međunarodnim umjetnicima koji su sudjelovali u njihovom projektu „New York Eventure“ davne 2003. u sklopu njihovog međunarodnog urbanog projekta Shadow Casters (izvedenog osim u NY i u Zagrebu, Ljubljani, Grazu, Beogradu, Bologni i Pisi) koji je u New Yorku bio predstavljen u suradnji sa slavnim intermedijalnim centrom The Kitchen, Dancing in The Streets, Goh Production te uz podršku zaklada Trust for Mutual Understanding, ArtsLink te sveučilišta Columbia, Wesleyan te savezne organizacije Dance USA.

Turneju Bacača Sjenki u USA podržava i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. 





Monday, January 23, 2017

KAD BI PROSTORI MOGLI GOVORITI











ODRŽANA RADIONICA/KONFERENCIJA
"KAD BI PROSTORI MOGLI GOVORITI"

Istraživačka, zagovaračka te interpretativna urbana radionica bila je namjenjena  studentima i istraživačima prostora: arhitektima, urbanim antropolozima i etnolozima, sociolozima prostora, urbanim psiholozima, povjesničarima umjetnosti, urbanistima, javnim povjesničarima te povjesničarima uopće, kao i onim umjetnicima i stvaraocima koji se bave raznim prostornim narativima. 

 

INFO RADIONICE: KAD BI PROSTORI MOGLI GOVORITI (POST-INDUSTRIJSKI PEJSAŽ: INTERPRETACIJA, VALORIZACIJA I TRANSFORMACIJA BIVŠE TVORNICE NADA DIMIĆ)
Kada: 18, 19 i 20 siječnja 2017. od 11.30 do 15.30 h te 23. i 24. siječnja od 12.00 do 15.00h
Gdje: Pogon – konferencijska dvorana, ulica Kneza Mislava 11, Zagreb
Voditelji/moderatori: doc. dr.sc. Sandra Uskoković i Boris Bakal
Predavači/gosti: Marina Pretković, Marko Sančanin, Sonja Leboš, Nataša Bodrožić, Marijan Crtalić, Jasna Jakšić, Maja Kolar, Ivana Borovnjak, Jovan Jović i drugi.
Sudionici radionice/konferencije: Lana Kovačić, Ivona Filipović Grčić, Ivan Vekić, Ivona Gatolin, Miranda Herzeg, Vana Gaćina, Maja Pavlinić, Andrea Budić,
Vladimir Novak, Nikolina Rafaj, Nikolina Komljenović, Ivana Živčić, Lucija Klarik
Organizacija i produkcija projekta i radionice: Bacači Sjenki  
Partneri projekta: FRU (Bitola, Skopje) te Supervizualna (Beograd) te Pogon – centar za nezavisnu kulturu i mlade (Zagreb)


O RADIONICI
U sklopu našeg višegodišnjeg istraživačkog zagovaračkog te potencijalno transformacijskog urbanog projekta "Kad bi zgrade mogle govoriti" (od 2016.) bavimo se (i) zgradom ex Nade Dimić.
Naglasak je na metodologiji istraživanja, transmedijalnosti pristupa problemu baštine, graditeljskog/arhitektonskog naslijeđa te sjećanja u cilju generalne promjene percepcije razvoja grada i urbane zajednice.
Cilj je također senzibilizacija zainteresirane stručne javnosti u nastojanju (dakle studenata), razmjena pozitivnih i negativnih praksi i iskustava u sličnim projektima i istraživanjima među stručnjacima i umjetničko-istraživačkim grupama te pokušaj senzibiliziranja lokalne zajednice (uže i šire) za problem obnove ili transformacije prostora tvornice ex-Nada Dimić te sličnih urbanih pukotina.

O KONTEKSTU I TEKSTU RADIONICE:
Iako je industrijalizacija Zagreba je u svom opsegu i utjecaju bila dramatična i eruptivna za gradski identitet, danas vidimo da je učinak de-industrijalizacije puno dramatičniji za post-industrijski pejsaž grada Zagreba.
Ova radionica nastoji istražiti industrijski pejsaž kroz transmedijalnu baštinsku perspektivu postavljajući sljedeća pitanja:
  • Kako je uspon i pad industrije oblikovao fizički i kulturni krajobraz?
  • Kako industrijski krajobraz uslovljava društvo u kojem industrija nije više nužna ili bitna?
  • Kako se post-industrijski krajobraz može integrirati u prakse očuvanja baštine I urbanog planiranja ?
  • Kako posredovati u uspostavljanju ravnoteže unutar navedene društvene i ekološke dislokacije?
  • I naravno mnoga druga...
Za razliku od često uvriježenog stajališta, očuvanje industrijske baštine ne podrazumijeva samo fizičko očuvanje građevine i novu namjenu, već i niz nematerijalnih aspekata kao što je “osjećaj mjesta” budući da se upravo oko tvornica grad strukturirao i razvijao (tj grad je često bio odgovor na industrijalizaciju).
Dakle ciilj radionice je izmjena iskustava i znanja, ali i praktičnih primjera dobre ili loše prakse, te u konačnici modusi prijedloga revitalizacije i očuvanja industrijske baštine u skladu s interesima šire društvene zajednice.

O MEĐUNARODNOM PROJEKTU "KAD BI ZGRADE MOGLE GOVORITI"
Ova radionica je dio međunarodnog projektnog istraživanja “Kad bi zgrade mogle govoriti“ koji interpretativno i izvedbeno "razotkriva" suptilne i ne tako suptilne prostorno upisane tragove brisanja kolektivnog sjećanja na lokalnu povijest, opredmećenu u konkretnim urbanim prostorima (konkretne zgrade i njihov okoliš) koje su bili ili još uvijek jesu važni prostorni orijentiri (landmarks) u pojedinom gradu ili gradskom području.

To sustavno i planirano uništavanje dijelova grada stvara gotovo neprepoznatljive promjene u lokalnom kontekstu te utječe na cijelu zajednicu ali i na njezine različite društvene slojeve, kao što razara i cjelokupno urbano tkivo. “Kad bi zgrade mogle govoriti “ pokušava stvaralački i interdisciplinarno govoriti o lokalnim gradskim problemima, baveći se ponekad jednom jedinom zgradom ili jednim stambenim blokom - poslovnim ili stambenim. U ovom slučaju o zgradi bivše tvornice "Nada Dimić" koja je nastala i djelovala više od 50 godina u zgradi nekadašnje svjetski slavne tvornice "Moster-Penkala".
Detaljnom analizom odabranog prostornog sadržaja, kontekstualizacijom s okolišem te povezivanjem upisanih povijesnih narativa, “Kad bi zgrade mogle govoriti “ bilježi će i procese (ne)solidarnosti, društvene degradacije, "popravljanja" nekadašnje stvarnosti - Pokazujući također one konfliktne dinamike u tim i oko tih prostora koja potencijalno otvaraju pukotine u općoj društvenoj strukturi.

Projekt se paralelno razvija u Skoplju, Beogradu i Zagrebu u posve različitim lokalnim zajednicama - te djeluje kao mogući agens promjeni percepcije, razmišljanja i djelovanja o izabranim prostorima te gradu u cijelini.
Sastoji se od radionica, predavanja, gradskih "šetnji" te dokumentarno-izvedbenih događaja koji sadrže elemente kazališta ili filma, uzimajući izabrani prostor kao referencu ili okidač povijesne, arhitektonske, političke ili umjetničke matrice.

Projekt “Kad bi zgrade mogle govoriti “ ima podršku fonda za umjetnost i kulturu BAC. BAC je podržan od strane švicarske vlade putem Švicarske agencije za razvoj i suradnju (SDC) te Europske zaklade za kulturu (ECF). "Kad bi prostori mogli govoriti" ima podršku Ministarstva kulture RH.

Sandra Uskoković je povjesničarka umjetnosti i konzervator. Docent je na Sveučilištu u Dubrovniku, gdje predaje na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Godine 2004. diplomirala je (M.A.) u povijesti arhitekture i očuvanja diplomskog studija na Sveučilištu George Washington (SAD), a godine 2010. stekla doktorat znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, Hrvatska.
Tijekom 2003. -2006 radila je kao znanstveni suradnik na ICCROM (Rim) i UNESCO (Pariz), te u SAD-u / ICOMOS na ICOMOS Međunarodnog istraživanja o očuvanju moderne arhitekture u svijetu.
Autorica je knjiga - Moderna arhitektura Dubrovnika kao kulturna baština (Antibarbarus,20 09.), Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu, (Antibarbarus, 2013.)., “Lovro Perković: Estetika prostora i senzibilitet konteksta” (Ex Libris, 2015.) – te je napisala i objavila brojne radove u zbornicima skupova i stručnim časopisima u zemlji i inozemstvu. Ona je stručni član ICOMOS-ovog Znanstvenog odbora za baštinu 20. stoljeća, ekspertni član Međunarodnog odbora za vizualne umjetnosti sa sjedištem u New Yorku, koji djeluje unutar Međunarodnog udruženja za vizualne umjetnosti (CAA) te su-koordinator međunarodne urbane platforme "Urban Hum". Njezini primarni istraživački interesi su: likovna kritika, kustoske prakse, arhitektura, nasljeđe, moderne i suvremene umjetnosti, urbana i kulturna teorija te izvedbene umjetnosti.

Boris Bakal, kazališni i filmski redatelj i glumac, intermedijalni umjetnik i povijesničar, kustos, pisac, aktivist i pedagog rođen u Zagrebu. Autor je i pokretač brojnih međunarodnih projekata, predstava, multimedijalnih ostvarenja i umjetničkih instalacija u više od 20 europskih zemalja te u Aziji, Africi i Sj. Americi, (između ostalih i Bologna Kulturna prestolnica Europe 2000., Dubrovačke ljetne igre, Praški Quadrienale, Bollwerk Belluard International/ Fribourg, Eurokaz/Zagreb, BITEF/Beograd, MESS/Sarajevo, Borštnikovo srečanje/Maribor, Akcent/Prag i INTERFERENCIJE/Cluj, Akademie der kunste der Welt/Koeln te mnogi drugi) .
Piše, predaje i objavljivljuje tekstove o umjetnosti, povijesti društva te kulturnim I prostornim politikama u zbornicima, časopisima i dnevnicima u Italiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji, Belgiji, USA, UK i Nizozemskoj.
Kao gostujući predavač izlagao je na više univerziteta (New York, Columbia, Perugia, SACi-Firenca, Leiden, Exeter, Kent, Helsinki, itd.) te brojnim simpozijima, konferencijama i tribinama.
On je takođe su-osnivač umjetničkih i aktivističkih platformi poput Bacača Sjenki, Orchestra Stolpnik, Letećeg sveučilišta, Antiratne Kampanje Hrvatske te Saveza Operacija Grad.
Bacači Sjenki su višestruko nagrađivana neprofitna organizacija iz Zagreba koja je u svom 16-godišnjem radu i javnom djelovanju ostvarila više od 150 suradnji s profesionalcima iz više od 30 zemalja svijeta te realizirala više od 50 edukativnih, kazališnih i filmskih projekata i manifestacija na 3 kontinenta.


 





Bitka Na Nertevi - 25. 01. 2017. - Zagreb (Mala Scena/Zmajevo Gnjezdo)

Pozivamo Vas na "Bitku na Neretvi" dana 25.01. 2017.

 
 
 
 
 
Autor koncepta i redatelj: Boris Bakal 
Dramaturginja predstave: Anja Pletikosa
Scenograf predstave i koautor: Leo Vukelić 
Izvođači radova: Boris Bakal, Leo Vukelić
Autor glazbe i zvučnih slika: Tomislav Babić 
Kostimografkinja: Ivana Bakal
Video oblikovanje: Vedran Senjanović 
Oblikovanje plakata: Ivan Klisurić
Majstor svjetla i videa: Domagoj Klasnić
Majstor tona: Oleg Colnago
Produkcija: Bacači Sjenki u suradnji s: Kulturno informativnim 
centrom Zagreb, Zagrebačkim kazalištem mladih te Centrom 
za ljude i umjetnost LAUBA

Podrška projektu: Ured za obrazovanje, kulturu i sport grada
Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Podrška radu Bacača Sjenki: Zaklada kultura Nova, Nacionalna
Zaklada za razvoj civilnog društva, Europska kulturna fondacija

"...ovde je inspirativno metaforički postavljen odnos između 
metafizičkog i fizičkog, u potrazi za dubinskim razumevanjem 
našeg sveta." 
Ana Tasić, Politika, "U vodi i limunovom soku"

"...Predstava svojim verbalnim obratima pomalo sliči na onu
briljantnu knjigu ‘Hrastovi koje obaraju’, koja opisuje razgovor
francuskog konzervativnog predsjednika Charlesa de Gaullea i 
ijevo orijentiranog ministra kulture Andréa Malrauxa, u kojem  
se miješaju vremenske koincidencije, lucidne primjedbe i 
dramatične povijesne slike." 
Bojan Munjin, Novosti, "U potrazi za ljudskom sudbinom"

"Iako bismo mogli o brojnim izvođačkim i redateljskim zahvatima
 razgalabati do iznemoglosti, ipak mi se najviše sviđa ovaj mali 
dijalog, gotovo globalna želja svih umornih i pametnih: „Što ti 
hoćeš?“ „Hoću van iz ovog sranja!“" 
Olga Vujović, Kritikaz "Oj, Neretvo vodo ladna"



 
 

Wednesday, January 11, 2017

POZIV NA RADIONICU


_______________________________________________________











OTVORENI POZIV
na istraživačku, zagovaračku te interpretativnu urbanu radionicu
"KAD BI PROSTORI MOGLI GOVORITI"
Namjenjena je studentima i istraživačima prostora: arhitektima, urbanim antropolozima i etnolozima, sociolozima prostora, urbanim psiholozima, povjesničarima umjetnosti, urbanistima, javnim povjesničarima te povjesničarima uopće, kao i onim umjetnicima i stvaraocima koji se bave raznim prostornim narativima.

RADIONICA : KAD BI PROSTORI MOGLI GOVORITI (POST-INDUSTRIJSKI PEJSAŽ: INTERPRETACIJA, VALORIZACIJA I TRANSFORMACIJA BIVŠE TVORNICE NADA DIMIĆ)
Kada: 18, 19 i 20 siječnja 2017. od 11.30 do 15.30 h
Gdje: Pogon – konferencijska dvorana, ulica Kneza Mislava 11, Zagreb
Voditelji: doc. dr.sc. Sandra Uskoković i Boris Bakal
Predavači/gosti: Marko Sančanin, Marijan Crtalić, Marina Pretković, Jasna Jakšić, Sonja Leboš, Leo Vukelić, Nataša Bodrožić, Maja Kolar, Ivana Borovnjak.
Uvjeti radionice: slobodno vrijeme i interes za zajednički rad (broj polaznika ograničen) - predbilježbe do 17. 01. 2017. i do - 16h - na bacaci.sjenki@gmail.com, s naznakom "prijava na radionicu Nada Dimić"
Organizacija i produkcija projekta i radionice: Bacači Sjenki
Partneri projekta: FRU (Bitola, Skopje) te Supervizualna (Beograd) te Pogon – centar za nezavisnu kulturu i mlade (Zagreb)
Sa sobom je poželjno ponijeti tablet ili laptop, ali nije nužno za ovu radionicu. Video ili foto kamere, tonski snimači i slični uređaji su više nego dobrodošli.

O RADIONICI
U sklopu našeg višegodišnjeg istraživačkog zagovaračkog te potencijalno transformacijskog urbanog projekta "Kad bi zgrade mogle govoriti" (od 2016.) bavimo se (i) zgradom ex Nade Dimić.
Naglasak je na metodologiji istraživanja, transmedijalnosti pristupa problemu baštine, graditeljskog/arhitektonskog naslijeđa te sjećanja u cilju generalne promjene percepcije razvoja grada i urbane zajednice.
Cilj je također senzibilizacija zainteresirane stručne javnosti u nastojanju (dakle studenata), razmjena pozitivnih i negativnih praksi i iskustava u sličnim projektima i istraživanjima među stručnjacima i umjetničko-istraživačkim grupama te pokušaj senzibiliziranja lokalne zajednice (uže i šire) za problem obnove ili transformacije prostora tvornice ex-Nada Dimić te sličnih urbanih pukotina.


O KONTEKSTU I TEKSTU RADIONICE:
Iako je industrijalizacija Zagreba je u svom opsegu i utjecaju bila dramatična i eruptivna za gradski identitet, danas vidimo da je učinak de-industrijalizacije puno dramatičniji za post-industrijski pejsaž grada Zagreba.
Ova radionica nastoji istražiti industrijski pejsaž kroz transmedijalnu baštinsku perspektivu postavljajući sljedeća pitanja:
  • Kako je uspon i pad industrije oblikovao fizički i kulturni krajobraz?
  • Kako industrijski krajobraz uslovljava društvo u kojem industrija nije više nužna ili bitna?
  • Kako se post-industrijski krajobraz može integrirati u prakse očuvanja baštine I urbanog planiranja ?
  • Kako posredovati u uspostavljanju ravnoteže unutar navedene društvene i ekološke dislokacije?
  • I naravno mnoga druga...

Za razliku od često uvriježenog stajališta, očuvanje industrijske baštine ne podrazumijeva samo fizičko očuvanje građevine i novu namjenu, već i niz nematerijalnih aspekata kao što je “osjećaj mjesta” budući da se upravo oko tvornica grad strukturirao i razvijao (tj grad je često bio odgovor na industrijalizaciju).
Dakle ciilj radionice je izmjena iskustava i znanja, ali i praktičnih primjera dobre ili loše prakse, te u konačnici modusi prijedloga revitalizacije i očuvanja industrijske baštine u skladu s interesima šire društvene zajednice.

O MEĐUNARODNOM PROJEKTU "KAD BI ZGRADE MOGLE GOVORITI"
Ova radionica je dio međunarodnog projektnog istraživanja “Kad bi zgrade mogle govoriti“ koji interpretativno i izvedbeno "razotkriva" suptilne i ne tako suptilne prostorno upisane tragove brisanja kolektivnog sjećanja na lokalnu povijest, opredmećenu u konkretnim urbanim prostorima (konkretne zgrade i njihov okoliš) koje su bili ili još uvijek jesu važni prostorni orijentiri (landmarks) u pojedinom gradu ili gradskom području.

To sustavno i planirano uništavanje dijelova grada stvara gotovo neprepoznatljive promjene u lokalnom kontekstu te utječe na cijelu zajednicu ali i na njezine različite društvene slojeve, kao što razara i cjelokupno urbano tkivo. “Kad bi zgrade mogle govoriti “ pokušava stvaralački i interdisciplinarno govoriti o lokalnim gradskim problemima, baveći se ponekad jednom jedinom zgradom ili jednim stambenim blokom - poslovnim ili stambenim. U ovom slučaju o zgradi bivše tvornice "Nada Dimić" koja je nastala i djelovala više od 50 godina u zgradi nekadašnje svjetski slavne tvornice "Moster-Penkala".
Detaljnom analizom odabranog prostornog sadržaja, kontekstualizacijom s okolišem te povezivanjem upisanih povijesnih narativa, “Kad bi zgrade mogle govoriti “ bilježi će i procese (ne)solidarnosti, društvene degradacije, "popravljanja" nekadašnje stvarnosti - Pokazujući također one konfliktne dinamike u tim i oko tih prostora koja potencijalno otvaraju pukotine u općoj društvenoj strukturi.

Projekt se paralelno razvija u Skoplju, Beogradu i Zagrebu u posve različitim lokalnim zajednicama - te djeluje kao mogući agens promjeni percepcije, razmišljanja i djelovanja o izabranim prostorima te gradu u cijelini.
Sastoji se od radionica, predavanja, gradskih "šetnji" te dokumentarno-izvedbenih događaja koji sadrže elemente kazališta ili filma, uzimajući izabrani prostor kao referencu ili okidač povijesne, arhitektonske, političke ili umjetničke matrice.

Projekt “Kad bi zgrade mogle govoriti “ ima podršku fonda za umjetnost i kulturu BAC. BAC je podržan od strane švicarske vlade putem Švicarske agencije za razvoj i suradnju (SDC) te Europske zaklade za kulturu (ECF). "Kad bi prostori mogli govoriti" ima podršku Ministarstva kulture RH.

Sandra Uskoković je povjesničarka umjetnosti i konzervator. Docent je na Sveučilištu u Dubrovniku, gdje predaje na Odjelu za umjetnost i restauraciju. Godine 2004. diplomirala je (M.A.) u povijesti arhitekture i očuvanja diplomskog studija na Sveučilištu George Washington (SAD), a godine 2010. stekla doktorat znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, Hrvatska.
Tijekom 2003. -2006 radila je kao znanstveni suradnik na ICCROM (Rim) i UNESCO (Pariz), te u SAD-u / ICOMOS na ICOMOS Međunarodnog istraživanja o očuvanju moderne arhitekture u svijetu.
Autorica je knjiga - Moderna arhitektura Dubrovnika kao kulturna baština (Antibarbarus,20 09.), Suvremena arhitektura u povijesnom ambijentu, (Antibarbarus, 2013.)., “Lovro Perković: Estetika prostora i senzibilitet konteksta” (Ex Libris, 2015.) – te je napisala i objavila brojne radove u zbornicima skupova i stručnim časopisima u zemlji i inozemstvu. Ona je stručni član ICOMOS-ovog Znanstvenog odbora za baštinu 20. stoljeća, ekspertni član Međunarodnog odbora za vizualne umjetnosti sa sjedištem u New Yorku, koji djeluje unutar Međunarodnog udruženja za vizualne umjetnosti (CAA) te su-koordinator međunarodne urbane platforme "Urban Hum". Njezini primarni istraživački interesi su: likovna kritika, kustoske prakse, arhitektura, nasljeđe, moderne i suvremene umjetnosti, urbana i kulturna teorija te izvedbene umjetnosti.

Boris Bakal, kazališni i filmski redatelj i glumac, intermedijalni umjetnik i povijesničar, kustos, pisac, aktivist i pedagog rođen u Zagrebu. Autor je i pokretač brojnih međunarodnih projekata, predstava, multimedijalnih ostvarenja i umjetničkih instalacija u više od 20 europskih zemalja te u Aziji, Africi i Sj. Americi, (između ostalih i Bologna Kulturna prestolnica Europe 2000., Dubrovačke ljetne igre, Praški Quadrienale, Bollwerk Belluard International/ Fribourg, Eurokaz/Zagreb, BITEF/Beograd, MESS/Sarajevo, Borštnikovo srečanje/Maribor, Akcent/Prag i INTERFERENCIJE/Cluj, Akademie der kunste der Welt/Koeln te mnogi drugi) .
Piše, predaje i objavljivljuje tekstove o umjetnosti, povijesti društva te kulturnim I prostornim politikama u zbornicima, časopisima i dnevnicima u Italiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, Srbiji, Belgiji, USA, UK i Nizozemskoj.
Kao gostujući predavač izlagao je na više univerziteta (New York, Columbia, Perugia, SACi-Firenca, Leiden, Exeter, Kent, Helsinki, itd.) te brojnim simpozijima, konferencijama i tribinama.
On je takođe su-osnivač umjetničkih i aktivističkih platformi poput Bacača Sjenki, Orchestra Stolpnik, Letećeg sveučilišta, Antiratne Kampanje Hrvatske te Saveza Operacija Grad.
Bacači Sjenki su višestruko nagrađivana neprofitna organizacija iz Zagreba koja je u svom 16-godišnjem radu i javnom djelovanju ostvarila više od 150 suradnji s profesionalcima iz više od 30 zemalja svijeta te realizirala više od 50 edukativnih, kazališnih i filmskih projekata i manifestacija na 3 kontinenta.